Posts

Najbolji japanski režiseri i njihovi ultimativni filmovi – I deo

Image
       Japan je kasnio za drugim velikim silama u razvoju filmske industrije i filma kao umetnosti, ali se njegova kinematografija nakon proboja tokom pozne ere nemog filma ustalila u vrhu i sve do današnjih dana igra zapaženu ulogu na svetskoj filmskoj pozornici. Početak je već gromoglasno najavio buduće uspehe, jer su tokom tridesetih godina XX veka stvarala dva genijalna filmska umetnika: Jasudžiro Ozu i Kendži Mizoguči. Kada im se kasnije priključio Akira Kurosava, došli su i međunarodni uspesi i priznanja, a ova zlatna trijada postala je uzor i reper svim budućim posvećenim filmskim stvaraocima. Njihov uticaj u početku je bio prevashodno usmeren prema domaćim snagama, tako da se posle II svetskog rata stvara nova generacija filmaša, mladih talentovanih ljudi teško obeleženih ratom i ratnim porazom. Nove društvene okolnosti, nastale kao posledica potčinjenosti Japana Zapadu, uslovile su prelazak sa tradicionalnih tema patrijarhalne porodice i rigidnog imperijalno...

Flic (2005) – Masahiro Kobayashi

Image
     Verujem da na Filmooniriji povremeno proveravate šta ima novo pod oznakom „Kjoši Kurosava“. Odmah da vam kažem da sam do sada pisao o velikoj većini njegovih filmova i da oni retki preostali najverovatnije neće naći mesto na ovom blogu. Zašto? Pa zato što mi nisu bili dovoljno zanimljivi i intrigantni. Očekujte, pak, osvrte na one njegove nove, naravno, ako ih bude bilo, a nadajmo se da hoće. Ali i ako ih ne bude, ne očajavajte, jer postoji alternativa. Ona se sastoji u traženju filmova sličnog senzibiliteta i približnog kvaliteta, a bogata japanska produkcija omogućava i pronalaženje takvih primeraka i pored Kurosavinog osobenog izraza i specifičnog, drugima teško ostvarivog košmarnog ugođaja proisteklog iz tog njegovog mračnog dijegetičkog sveta. Jedan od primera te vrste je Flic , reditelja i scenariste Masahira Kobajašija. Flic bi mogao da se poredi sa Kurosavinim krimićima i psihološkim trilerima s kraja devedesetih i s početka dvehiljaditih. Uostalom, Kobajaši...

Satantango (1994) – Béla Tarr

Image
       Ako postoji nešto što bi moglo da se nazove zavičajno umetničko stvaralaštvo, onda bi to, po meni, bila sposobnost da se lokalno podneblje poveže s ljudima koji tu žive na način da ono oslikava njihov mentalitet (kao što bi i njihov mentalitet okarakterisao to podneblje), a onda i da utka tu svoju lokalnu boju u živopisni kolorit sveta tako što će te domicilne istine preneti na globalni nivo, odnosno podići ih na nivo opštosti i univerzalnosti. Moj zavičaj je nepregledna panonska ravnica zato što osećam organsku povezanost s njom, s tom sredinom u kojoj živim. Ali teško je tu povezanost adekvatno artikulisati, pa otuda su i retka dela koja su u tom smislu uspešna. Konkretno, u mom slučaju, a kada se radi o filmu, gotovo da jedino mogu da korespondiram sa ostvarenjima Bele Tara. Njegova vizija Panonije kroz sumorni jesenji kišni pejzaž i ljudski pesimizam i fatalizam, koji kao da je odraz konfiguracije Panonske depresije, kao da u meni otvara poslednja vrata, o...