Posts

Showing posts from July, 2025

Cocoon (1995) & The Town (1997) – Nuri Bilge Ceylan

Image
  „Kuća, kao čaura iz koje izlazi leptir, čuva naše snove”                                                              -  Gaston Bašlar Nuri Bilge Džejlan je počeo svoju karijeru kao fotograf, ali već u prvim njegovim filmovima može se osetiti zašto se ipak opredelio za pokretne slike. Upravo zbog toga, dakle zato što slike u filmu hvataju pokret. Priroda je za njega živa i vrlo živahna, pa fotografije u neku ruku izneveravaju ono što je prirodno. Njima se ne može registrovati u realnom vremenu to konstantno kretanje i promene koje ono uzrokuje, jer oko nas transformišući se stalno nešto protiče, struji, talasa se, leluja, treperi. Pritom se ne mogu registrovati ni zvučni fenomeni: šuštanje, hujanje, fijukanje, žuborenje, zujanje pčela, cvrkut ptica, glasovi domaćih životinja i ljudi. A sve te ...

Azijski filmski bum VII – Novije kratke japanske (sci-fi i melo) drame

Image
  Sinoćnim ovlašnim češljanjem Youtube-a, s ciljem da pronađem neke novije japanske kratkometražne filmove, došao sam do izbora od osam ostvarenja u trajanju između 15 i 20 minuta (sa izuzetkom jednog nešto kraćeg i jednog nešto dužeg rada), ostvarenja koja se bave usamljenošću u visokotehnologizovanom japanskom društvu. Tim temama je obeležena većina filmova koje sam pogledao, pa je ovaj moj odabir, može se reći, reprezentativan za aktuelnu ponudu. Last Scene , Neo Portraits i Automation , čije radnje se odigravaju u bliskoj budućnosti, jači akcenat stavljaju na visokosofisticirane tehnološke izume i prevlast koju oni imaju nad ljudskim, suviše ljudskim, dok se ostali bave samim čovekom i njegovom usamljenošću u okruženju očišćenom od duševnosti i empatije. U pitanju su umereno interesantni i intrigantni filmovi koji i svojim kvalitetima ostaju u granicama umerenog, ali zavređuju pažnju zbog svoje fokusiranosti na bolne tačke današnjice kao, uostalom, i zbog toga što nam svedoče ...

Mirror (1975) – Andrei Tarkovsky

Image
  Ako bi hteli da dopremo do dna duše legendarnog sovjetskog i svetskog fimskog autora Andreja Tarkovskog putem njegovih dela sa celuloidne trake, onda bi to vredelo pokušati najpre preko „Ogledala“. Baš preko „Ogledala“ stoga što on tamo filmuje sećanja na sopstveno detinjstvo i odrastanje uz majku i uvek odsutnog oca. Ta njegova sećanja su prilagođena formatu filmskog medija na način da su poetizovana i predstavljena kao „vizuelna poezija“, što je odomaćen izraz kojim se među kritičarima označava srž njegove poetike, ali su i dovoljno prozno, to jest narativno elokventna da bi se mogli izvući određeni zaključci o njegovoj unutarnjoj biografiji; o njegovom shvatanju života, svetonazorima, stremljenjima, nadanjima, ali i razočaranjima i gorkim iskustvima. Naravno, svaki umetnik kada govori o sebi on to čini uvijeno, ako ni zbog čega drugog a ono zbog umetničke stilizacije, i tako ujedno i falsifikuje fakta svoje lične istorije. Ipak, to nije prepreka tumačima dela da to delo povežu...