Fear in the Night (1946) vs. Nightmare (1956) – Maxwell Shane

 


Atmosferični niskobudžetni psihološki triler Fear in the Night bio je rediteljski debi Maksvela Šejna, specijaliste za film noar. Njegov doprinos ovom žanru ogledao se prvenstveno u pisanju scenarija, iako svi ti njegovi filmovi i serije, bilo bioskopski, bilo za TV, uglavnom nisu postizali komercijalni uspeh, niti zavređivali pohvalne kritike. Ipak, „Strah u noći“ je vremenom stekao svoju publiku, ali i naklonost kritike, pa je dobio i svoj rimejk pod nazivom Nightmare. Istina, rimejkovao ga je sam Šejn želeći, pretpostavljam, da sa više novca ovu uzbudljivu priču i odličan scenario vizuelno unapredi. On je u tome uspeo stvorivši, pored raskošnijeg mizanscena, kristalno čistu sliku i zvuk; učinio je sve one maglovite i mutne, grubo montirane scene, jasnijim, ali je tako sterilišući kadrove izgubio i onu eteričnu koprenu, a samim tim i specifičan vizuelni ugođaj koji originalni film nosi. Takođe, u rimejku je poradio na motivaciji glavnog lika dodajući nove kadrove, scene i čak sekvence, ali često film zbog toga izgleda razvodnjen, a protagonista isuviše racionalizovan i pored iracionalne situacije u koju zapada i mentalnog stanja koje je na ivici nervnog sloma. I „Strah u noći“ i „Košmar“, dakle, imaju svoje mane, ali i vrline koje na kraju, ipak, pretežu. Književni predložak, priča Kornela Vulriča pod nazivom And So to Death, a kasnije preimenovana u Nightmare, nosi u sebi misteriju koju vešto ispreda i film, i jedan i drugi. Međutim, njen puni impakt se oseti samo kod prvog gledanja, dok se raspletom ne prizemlji potencijalno natprirodna storija. Zbog toga ću biti pažljiv i pokušati da opisom radnje ne otkrijem previše demistifikujućih detalja narušavajući tako devičansku neupućenost u datu priču onih koji „Noćni strah“ i „Košmar“ još uvek nisu gledali.


„Strah u noći“ nam predstavlja Vinsa Grejsona, bankarskog službenika, u trenutku kada se u jednoj oktagonalnoj prostoriji oblepljenoj ogledalima guša sa nekim tipom kome ženska osoba dotura šilo da bi se odbranio. Vins se nekako dokopa bodeža i ubije suparnika. Dok žena beži iz sobe on zaključava leš u plakar iza jednog od ogledala, a kada se, potom, ručka na vratima plakara pomeri, panično istrčava napolje i propada u bezdan. Beskonačni pad kroz mrkli mrak završava buđenjem u znoju u hotelskoj sobi u kojoj Vins privremeno stanuje. Shvata da je imao košmar, ali kada uvidi da ima masnice na vratu, a u džepu nepoznati ključ i dugme, pomisli da gubi razum. Odluči da se ispovedi svom zetu Klifu, policajcu. Klif smatra da je Vins sve sanjao, a da su stvari koje su se našle kod njega u džepu, zapravo njegove zaboravljene stvarčice. Masnice na vratu i krv na ruci su najverovatnije posledica njegovog nemirnog sna. Sutradan, kako bi Vinsu skrenuo misli, poziva ga da zajedno sa svojom devojkom Beti pođe s njim i sa njegovom ženom Lil na izlet u predgrađe. Ovaj nerado pristaje, a kada se tamo u prirodi osami sa Beti kaže joj da je najbolje da se više ne viđaju. Izlet prekida jak pljusak, pa njih četvoro sednu u kola i krenu kući. Lil ima fobični strah od grmljavine, a uz to je i trudna, tako da Klif odluči da skrene s puta i nađe sklonište od nevremena. Iznenada Vins kaže da ako se iza mosta odvoje desno, malo dalje će naići na kamenu kapiju koja je ulaz u dvorište jedne usamljene vile.


Iznenađen svojim mahinalno izgovorenim rečima, jer ni sam ne poznaje ovaj kraj, Vins svoje društvo kasnije i uvodi u tu vilu opet nesvesno nalazeći ključ u saksiji pred zaključanim vratima. Dok se ostali suše i odmaraju pokraj kamina, on vučen nepoznatim silama ode na sprat i uđe u skrivenu sobu, upravo onu oktagonalnu sa ogledalima. Za njim se pojavi i Klif, koji shvata da je to ona famozna prostorija iz sna. Potražiće dokaze da se tu odigralo ubistvo, ali osim obijenog sefa u jednom plakaru i traga sasušene krvi ne nađe ništa indikativnije. Ipak, počinje da veruje da je Vins zaista ubio čoveka. Kada kasnije njih dvojica sretnu policajca koji obezbeđuje vilu, saznaju da se tu pre nedelju dana desilo ubistvo na način kako je to Vins Klifu opisao, ali i više od toga. Naime, nepoznati napadač je ubio gospođu Belknap, vlasnicu kuće, i njenog ljubavnika; muškarca šilom, a ženu je pregazio kolima. Posle ovog saznanja jedino što preostaje Klifu je da Vinsu postavi ultimatum; ili će da se ujutru pokupi i beži što dalje od ovog grada, ili će morati da bude uhapšen. Očajni Vins, koji se i dalje ne seća svog zločina, pokuša da se ubije, ali ga Klif spreči. Ostaje, zatim, u hotelskoj sobi da s njim prespava, gde kroz razgovor saznaje da je u noći ubistva Vins imao posetu od strane gosta hotela iz susedne sobe. Ista ta osoba tih dana ga je više puta presretala u hotelu i na ulici, pa je Klif počeo da sumnja da je Vins instrumentalizovan. Sutradan je otkrio identitet tajanstvenog poznanika; saznao je da se radi o hipnotizeru koji je niko drugi do gospodin Belknap, muž pregažene žene. Sada, svestan istinskog spleta događaja, Klif sa Vinsom planira da postavi zamku kojom će obezbediti dokaze protiv Belknapa, a skinuti sumnju sa svog šuraka.


U rimejku Nightmare postoje blaga odstupanja od sadržaja originalnog filma. Tako, na primer, promenjena su imena glavnih junaka i njihova profesija; Vins i Beti, odnosno sada Sten i Đina, nisu bankarski službenici, već džez muzičari. Ovde, pored materijalnih dokaza izvučenih iz košmarnog sna: krvi, ključa i dugmeta, Sten ima i sećanje na neobičnu tužnu melodiju, koju će ponovo čuti u kući Belknapovih sa gramofona. U rimejku je izbačena scena u kojoj Vins/Sten daje oglas u kojem traži oktagonalnu sobu sa ogledalima, dok je ubačena ona sa zgodnom plavušom koju sreće u baru, a koja ga podseća na ženu iz sna. I jedna i druga scena su suvišne, jer ničim ne doprinose razvoju radnje, niti unapređuju film u bilo kom smislu. Kao što sam rekao na početku, osnovna prednost rimejka je u tome što su jasnije snimljene i umontirane ključna scena sna kojom film počinje i akciona scena potere s kojom se film završava. Takođe, u verziji iz 1956. angažovana je renomiranija glumačka ekipa na čelu sa Edvardom G. Robinsonom i generalno je film glumački jači, ali meni se lično više sviđa glavni tandem iz „Straha u noći“, Deforest Keli/Pol Keli, nego onaj iz „Košmara“, Kevin Mekarti/Edvard G. Robinson. Deforest Keli samom svojom pojavom mi deluje ubedljivo kao izmučeni i napaćeni Vins, kao čovek ophrvan grižom savesti iako ne može sebe da dovede u vezu sa izvršenim zločinom. Ali dokazi govore drugačije, pa on počinje psihički da se raspada. Njegov integritet ličnosti i identitet postaju izmaglica. Ko je on zapravo? - počinje da se pita. Sve se to lako čita sa lica Deforest Kelija. Pol Keli kao Klif čvrsto stoji na zemlji, mada ne sa toliko samopouzdanja u zdrav razum koliko ono zrači iz Robinsona, ali taman onoliko da kod nas i dalje izaziva jezu da će doći do sunovrta u ludilo ili uzleta u natprirodno u raspletu filma.


Pored pomenute početne i završne scene, ključna je i sekvenca koja pokriva put i dolazak izletnika pred kuću sa oktagonalnom sobom. Naime, taj prikaz olujnog, kišnog popodneva u predgrađu i pred zagonetnom vilom ponajviše indukuje osećanje nelagode i misterije definišući željeni ton filma. Nažalost, u rimejku je ova složena scena snimljena po sunčanom danu uz veštački pljusak, što je vidljivo svakom pažljivijem gledaocu, pa umesto adekvatno intonirane uvertire koja bi gradirala strepnju i misterioznost do kulminacije u otkriću te sobe sa ogledalima iz košmara, doživljavamo rasipanje pažnje i popuštanje tenzije usled ove tehničke omaške, pa nismo pripremljeni na pravi način za predstojeće krucijalno otkriće. Povremene digresije u odnosu na glavni tok radnje, kao što su džez songovi u studiju ili pred gostima restorana, narušavaju mračnu atmosferu filma, ali i ne toliko, jer je Nightmare mnogo upeglaniji i nalickaniji od Fear in the Night, a onda i senzualno koloritniji, živahniji... Na osnovu izrečenog možete da naslutite da po meni šnjur odnosi originalno ostvarenje iz 1946. godine. Kompaktna građa filma, snovita atmosferična scenografija i zlokobni ugođaj postignut prevashodno crno-belom fotografijom Džeka Grinhalga, fotografijom film noar karaktera u kojoj više od kontrastnih odnosa svetlosti i senke dominira prigušena oštrina slike hrapave teksture u
prljavim tamnosivim tonovima, dovoljan su razlog da vam preporučim da prvo odgledate „Strah u noći“, ali onda, nakon izvesnog dužeg vremena tokom kojeg ćete zaboraviti detalje iz originalnog filma, i Šejnov „Košmar“ kao tehnički superiorniji film.

Comments

Popular posts from this blog

Chime (2024) – Kiyoshi Kurosawa

Najbolji vestern filmovi

House of Sayuri (2024) & A Strange House (2024)