Sweet Home je još jedan Kurosavin film, pored srednjemetražnog Chime, koji je našao mesto na ovom blogu
samo zbog ovde izdvojenog taga sa
imenom toga proslavljenog, a kultnog, japanskog reditelja. Naime, producenti „Slatkog
doma” ili „Mamijine kuće” su u tolikoj meri izmenili prvobitnu, rediteljsku
verziju ovog filma, da ih je Kurosava tužio i tražio da se izostavi njegovo ime
sa špice. Međutim, niti se on izborio za svoju stvaralačku slobodu, niti je
njegovo ime skinuto sa zvanične, iskasapljene verzije. Do dan-danas director`s cut nije dostupan, pa ne
znamo, zapravo, kakav je Kurosavin prvi dugometražni horor film. A ono što pred
sobom imamo je jedna kontemporarna ekstravaganca, pastiš tema, motiva i
estetike mejnstrim horor filmova iz osamdesetih. Naravno, američki holivudski
filmovi su bili uzor producentima kao oproban način da se zgrne brdo para. U tu
svrhu angažovali su i poznatog stručnjaka za efekte maske Dika Smita, kao i
američki tim za brojne druge specijalne efekte, čime su vizuelno Sweet Home približili svojim
prekomorskim uzorima. Originalni autorski doprinos se može videti samo u
određenim detaljima; scenarističkim rešenjima za pojave natprirodnog (oživljene
senke u mračnom zamku), zatim možda u pojedinim uglovima snimanja i montaži
akcionih scena ili tek u dizajnu zvuka, odabiru pozadinske muzike i njihovom
funkcionalnom miksovanju sa momentima tišine i harmonizovanju sa vizuelnim aspektom filma.
A film počinje kao
još jedna priča o staroj mračnoj kući i duhovima koji je opsedaju. Filmska
ekipa dolazi u provinciju, u selo u kojem se nalazi zamak koji je pripadao
poznatom slikaru Ičiru Mamiji sa željom da istraže freske kojim su prekriveni
unutrašnji zidovi i o njima, kao i o samom umetniku, naprave televizijsku
emisiju. U ekipi se nalazi producent emisije Kazuo, njegova ćerka Emi,
organizator snimanja Akiko, snimatelj Taguči i restaurator slika Asuka. Čim uđu
unutra i otkriju lepotu fresaka zamaskiranih debelim slojem prašine, počinju da
se dešavaju natprirodne pojave. Oni su, zapravo, svojim prisustvom uznemirili
duh Ičirove žene, a onda i oživeli zlokobne senke, koje su možda otelotvoreni
mračni delovi duše gospođe Mamija. Asuka biva zaposednuta duhom gospodarice kuće i, kao
u bunilu, izlazi napolje gde rukama kopajući zemlju pronalazi mali mrtvački
sanduk. Uzima ga i unosi u kuću u kojoj svi sa zaprepašćenjem uvide da se u
kovčegu nalazi nagorelo telo malog deteta. U kontaktu sa jednim seljaninom oni
saznaju da je pre tridesetak godina gospođa Mamija nehotice ubila sopstvenog
sina zatvorivši ga u peći u kojoj se on neprimetno igrao. Kasno je uvidela da
je on unutra, pa nije mogla da ga spasi od vatre, a pritom je i sama dobila teške
opekotine. Izmučena patnjom sumanuto je počela da se ponaša. Svu decu koja su
se igrala oko zamka primamljivala je unutra i spaljivala u peći u kojoj je
stradao i njen sin. Konačno, seljani saznaju za njena zlodela, opkoljavaju je tražeći osvetu i
tako prisiljavaju da izvrši samoubistvo bacivši se u otvoreni plamen peći.
Zaposednutu Asuku sa otkopanim detetom u naručju po povratku u zamak sledi Taguči, sledi je sve do prostorije u
kojoj se nalazi kobna peć. Tamo on sagori, ali, čini se, unutrašnjim
sagorevanjem. Njegovo odvratno raspadnuto telo nalaze ostali, a kada otkriju i
da je Asuka završila sa rascopanom glavom, reše da telo deteta ponovo zakopaju.
Bez obzira na to, nemir i jeza su i dalje prisutni, jer se pojavljuju preteće senke čiji pipci, čini se, domašuju do telesnosti i taktilnosti
ljudi. Kulminacija nastaje kada se sve te senke materijalizuju u monstruoznoj figuri gospođe Mamije, čije opekotine po telu i dečji likovi koji joj zatežu
kožu iznutra pokušavajući da se oslobode, preostalim živim članovima filmske ekipe lede krv u žilama. Ovaj zastrašujuće otelovljeni duh otima Emi i sada njen otac Kazuo zajedno sa hrabrom Akiko
preduzima poduhvat spasavanja. U spektakularnom finalu u kojem osećamo jezu,
užas, gađenje, osećamo i oporost i sladunjavost, kao i nevericu da su, pored svih iskušenja u borbi protiv
zlog duha, nadirućih mračnih senki i vatrene stihije, i dalje sve naše koze na
broju. Gospođa Mamija je dobila nazad u naručje leš svog deteta i tako, konačno
našavši smirenje, uzdigla se na nebo, dok su Kazuo, Emi i Akiko izvukli živu
glavu i kroz prebrođene muke ojačali međusobne veze nagoveštavajući time budući
zajednički porodični život.
Sweet Home, iako ne poseduje dovoljno umetničkih kvaliteta, niti ima izvesnu
težinu koju donosi art film, zadovoljava na planu entertejnmenta, dakle kao čistokrvni žanrovski uradak. Interesantna priča o ukletoj kući, duhovima i
natprirodnim silama, zatim o kriminalnoj porodičnoj istoriji obeleženoj leševima
dece, kao i o zastrašujućim, čudovišnim negativcima, a simpatičnim likovima
pozitivaca, uspeva da uz pomoć uverljivih akcionih scena i specijalnih efekata
privuče pažnju gledalaca željnih pobuđivanja osećaja strave i užasa. Više užasa
nego strave, jer je akcenat na specijalnim efektima i telesnom hororu, umesto
na atmosferičnom ugođaju gradacionog razvoja klasične priče o duhovima sa svim
njenim suptilnim nagoveštajima natprirodne pretnje. Preko ovog filma prizivaju
se neki od tadašnjih modernih klasika iz grupe body horora i splattera, kao što su filmovi Vesa
Krejvena, Toba Hupera ili Stjuarta Gordona. Sweet
Home je uspešno preuzeo njihovu formulu (uz manje količine subverzivnosti), ali je
suštinski doneo malo toga novog. Njegova zasluga je, ističe se na Wikipediji, što
je inspirisao nastanak serijala filmova Resident
Evil. Ili je, pak, video igrica istoimenog naslova inspirisala seriju video
igara pod nazivom Resident Evil, a
onda iz nje, i na osnovu nje, nastao istoimeni serijal filmova. Ne znam, niti sam igrao ove video igrice, niti sam gledao Resident Evil.
Kako god, „Dome, slatki
dome” značio je mnogo tada mladom Kurosavi u sticanju iskustva rada na filmu,
kako onog pozitivnog - u građenju naracije kroz promenu ritma pri prelazu sa
dijaloških, statičnih scena na one dinamične, akcione, tako i negativnog
- u konfrontaciji sa producentskim timom i njihovim komercijalnim zahtevima u
pravcu konačne forme gotovog proizvoda. Jer za njih film je proizvod pravljen
prema ukusu publike, a ne slobodoumno, umetničko delo, često hermetično po svom nastrojenju.
Kjoši Kurosava je manje-više do današnjih dana, i pored izborene stvaralačke
slobode u većini kasnijih filmova, uvek nastojao i da zadrži dozu entertejnmenta u njima.
Ne baš da udovoljava gledaocima, ali da ostvari kakvu-takvu predusretljivu komunikaciju,
pa makar to bilo i na podsvesnom nivou. U svakom slučaju, onim pravim ljubiteljima
njegovih filmova, koji kontempliraju nad njima dugo nakon gledanja, nije ni
potrebno podilaziti na ovaj način. Otuda oni i ne smatraju Sweet Home Kurosavinim „proizvodom”. Uostalom kao što ni sam
Kurosava nikad nije ni pristao na kompromis po pitanju ovog filma. Zbog toga ga
se, takvog kakav je završio u distribuciji, na kraju i odrekao.
Comments
Post a Comment