Oki's Movie (2010) & Nobody's Daughter Haewon (2013) – Hong Sang-soo

 


Hon San Su je veoma osoben reditelj i scenarista, priznat ne samo u Koreji, već i u celom svetu, svetu filma u kojem se definiše njegov rad kao „romerovski”. Arti-drame, koje se baziraju sasvim na scenarističkim dijaloškim rešenjima, ali su smeštene u živopisne krajeve i u određena godišnja doba (doprinos ovih građenju atmosfere je izuzetno važan), podsećaju na dela Erika Romera. Hon se takođe bavi intimom svojih likova, njihovim burnim emotivnim, ljubavnim odnosima, ali za razliku od eminentnog francuskog stvaraoca Honovi dugački dijalozi ne mogu se nazvati „literaturom”. Njegovi likovi su običniji, prizemniji, manje filozofiraju, a više koriste svakodnevni govor, čak i vulgarnosti i psovke, pošto piju, opijaju se i nisu uvek pri sebi. To su mahom ljudi sa filma: reditelji, scenaristi, glumci, pa njihove povremene umne rasprave tiču se pre svega pitanja kinematografije. Ostatak vremena ti likovi između sebe konverzacijom razmenjuju intimna osećanja i to u tolikoj meri da često izgleda kao da slušamo njihove neartikulisane, necenzurisane misli, što dovodi do toga da takve situacije postaju apsurdne. Tada dolazi do izražaja taj specifični uvrnuti suptilni humor koji Hona najdalje odmiče od Romera. Pored slikovitih pejzaža slikanih najčešće tokom zime ili u rano proleće, korejskog sineastu odlikuje i „kasapljenje” vremenskog toka u njegovim filmovima. Filmsko vreme kod njega nikad nije sasvim linearno. Pored vremenskih skokova tu su i vremenska kretanja unazad, umetnute asinhrone epizode, pseudo-vreme snova, a nekad nam je data na uvid i moguća paralelna stvarnost, odnosno paralelno vreme. Sve ove vrste temporalnosti date su glatko, bez bilo kakvih ćoškova i rogobatnosti, tako da često ni ne primećujemo anomalije. Kao da je autor hteo da nas zbuni istumbanom hronologijom, pritom zabašurujući vremenske diskordancije. Zbog toga smo često u situaciji da naknadno „vraćamo film” i pokušavamo da dešifrujemo sled događaja.


Osnovna tema Honovih filmova su, dakle, ljubavne intrige u kojima se nalaze filmski poslenici. Obično je u prvom planu talentovana zgodna glumica i njen kavaljer u liku iskusnog reditelja sa kojim je ona u poslovnoj vezi, a zatim i u emotivnoj. Njihova ljubav je teško ostvariva zbog različitih prepreka, ali najčešće zbog toga što je reditelj i u bračnoj vezi. Stoga, između njih gledamo beskonačne dijaloge u kojima oni otvaraju dušu i posle kojih ostaje praznina i očajanje. O njihovim emocijama saznajemo i indirektno, tokom brojnih pijanki u okruženju članova filmske ekipe od kojih se ova inkriminišuća veza ne može sakriti. Naravno, u preko trideset filmova Hon se povremeno i udaljavao od ove teme, ali ju je uglavnom varirao na različite načine. Iz tog razloga ovde ću predstaviti dva manje-više proizvoljno odabrana filma iz sredine njegove karijere: Oki's Movie iz 2010. i Nobody's Daughter Haewon iz 2013. godine, ali, isto tako, mogao bih da predstavim na sličan način i ma koji drugi njegov film. Mnogo zanimljiviji od tematskog aspekta kod Hona je formalni aspekt filma; način na koji on strukturiše radnju manipulacijom vremenskog toka, pa ću se na to fokusirati u osvrtu na navedena dva ostvarenja.



        Oki's Movie (2010)

„Okijin film” se sastoji iz tri priče o dešavanjima unutar ljubavnog trougla koji sačinjavaju studentkinja režije Oki i dva njena mentora - profesora, Džingu i Son. Poslednji, četvrti deo filma predstavlja studentkinjin diplomski rad u kojem je ona prikazala paralele između dva njena odlaska u Aha planine sa različitim ljubavnicima, sa Džinguom, odnosno Sonom.

Prva od priča, „Dan magičnih reči”, je zapravo prikaz nekoliko neprijatnih razgovora koje je vodio mladi profesor i reditelj Džingu. Najpre sa jednom svojom studentkinjom, koja radi na svom filmu-prvencu, o nedoslednostima u njenom radu, zatim sa profesorom Sonom, svojim starijim kolegom, o glasinama da je na prljav način došao do novca za film, i na kraju sa jednom gledateljkom posle projekcije njegovog filma a tokom zvaničnog razgovora sa publikom. Naime, ta gledateljka mu spočitava što je pre četiri godine hladnokrvno otkačio svoju tadašnju ljubavnicu, njenu prijateljicu, i što se ona posle toga nikada nije oporavila.

„Kralj poljubaca” nas vraća u period kada je profesor Džingu, tada student režije, započeo vezu sa koleginicom Oki, a to je upravo ta izneverena ljubavnica pomenuta na Q&A sesiji. Prikazan je njihov strastveni odnos, ali i tajna emotivna veza koju je Oki gajila, pomalo iz strahopoštovanja, prema njihovom profesoru Sonu, uspešnom režiseru.

U trećoj priči pod nazivom „Posle mećave” vidimo profesora Sona u iščekivanju studenata koji nisu došli na nastavu zbog nevremena. Ipak, posle izvesnog vremena pojavljuje se Oki, a zatim i Džingu, tako da se održava čas na kojem se između njih troje odvija otvoren razgovor o lepoti, ljubavi, životu, starenju i smrti. Taj susret je označio početak platonske ljubavne veze između Sona i Oki.


Pažljivim praćenjem filma možemo da zaključimo da se, kako idemo iz priče u priču, vreme odmotava unazad, jer ovaj susret u učionici inicirao je Džinguovo flertovanje sa Oki koje je dovelo do strasne ljubavne veze između njih, a tajne veze između Oki i profesora, što vidimo u prethodnoj epizodi, u „Kralju poljubaca”. Zatim u „Danu magičnih reči” pravi se veći iskorak u budućnost u kojoj je Oki, fizički odsutna iz života ove dvojice, prisutna samo kao daleki eho prolazne ljubavne afere. Te tri priče se izlažu iz vizure Džingua i Sona, a tek u četvrtom delu filma dobijamo i intimni Okijin pogled na tu aferu u vidu filma u filmu – Oki's Movie. Ionako komplikovana kompozicija filma usložnjena je i sporednim epizodama i likovima u prvoj priči, jer u njoj nema Oki, a onda ni tog trougla koji se dovodi u prvi plan u narednim segmentima. Bez obzira o kojem segmentu se radi mizanscen je utopljen u zimski ambijent; oblačne, kišne dane u gradu ili maglu na Aha planinama. Vlažna hladnoća koja ulazi pod kožu personifikuje distancu između ljubavnika nametnutu poteškoćama usled nepovoljnih životnih okolnosti u kojima se oni nalaze, što ih sprečava da ostvare bezuslovnu ljubavnu vezu.



        Nobody's Daughter Haewon (2013)

„Ničija ćerka Hevon” je film dat u formi dnevnika u kojem jedna studentkinja glume beleži svoje doživljaje iz svakodnevnog života zajedno sa onima koji se odvijaju u njenim snovima.

21. mart 2012: Hevon ima zakazan ručak sa majkom, koja sutradan putuje za Kanadu na duže vreme. Dok je čeka u restoranu zaspe i sanja susret sa njenim idolom, glumicom Džejn Birkin. Zapravo, Hevon Birkinovoj u kraćem razgovoru otkriva da je veliki fan njene ćerke Šarlote Ginzberg. Kasnije, na javi, nakon emotivnog razgovora i oproštaja sa majkom, u šetnji svojim starim krajem sreće bivšeg ljubavnika, filmskog režisera i ujedno njenog profesora, Lija. Iako izbegavaju da budu viđeni zajedno, naleću na grupu kolega studenata kojima se pridružuju u jednom kafiću. Kroz razgovor, sve više otvoren usled dejstva alkohola, isplivavaju ljubavne tajne i veze koje je Hevon imala ne samo sa profesorom Lijem, već i sa jednim prisutnim kolegom studentom.

27. mart 2012: Hevon i Li se odvoze do Namhan tvrđave u Gvandžuu, gde dolazi do žučne rasprave između njih zbog toga što je Li naprasno prekinuo njihovu vezu, a onda i do Lijevog kontranapada zbog Hevonine veze sa kolegom studentom koja je potom usledila.

3. april 2012: Hevon zaspe u fakultetskoj biblioteci i sanja da je kolega student s kojim je bila u vezi pita kakvi su njeni odnosi sa profesorom Lijem. Trgne se, a onda ponovo pada u san i sada sanja susret sa jednim sredovečnim profesorom koji je doputovao iz Kalifornije, a koji sarađuje sa Martinom Skorsezeom. Njih dvoje odu zajedno na kafu i tamo se bolje upoznaju. Sasvim dovoljno da je razvedeni profesor zaprosi… Kasnije vidimo Hevon u šetnji na Namhan tvrđavi sa drugaricom i njenim dečkom. Dok sa njima diskutuje o svom potencijalnom braku i životu u Americi, nazove je profesor Li. Ubrzo i on dolazi na tvrđavu i pokušava po ko zna koji put da reši odnos sa Hevon; rastrzan je između prinude života sa ženom i malim detetom i ljubavi prema Hevon. Nemoguće mu je da u takvom odnosu snaga zadovolji svoje želje, pa skrhan klone u suzama dok ga Hevon sažaljivo posmatra sa rukom meko spuštenom na njegovo rame.


Za razliku od Oki's Movie i mnogih drugih Honovih filmova, naracija se u Nobody's Daughter Haewon odvija linearno. Problem ovde jedino predstavljaju umetnuti snovi, koji su sasvim realistični, tako da se prelaz iz stvarnosti u snoviđenja gotovo ne primećuje. Moramo da napregnemo moždane vijuge kako bismo razgraničili san od jave, tj. utvrdili šta je istinito, a šta imaginarno. Ipak, Hevonini snovi, realistični kakvi jesu, zapravo odraz njenih najintimnijih želja i nadanja, pomažu nam da bolje shvatimo njen lik i prodremo u suštinu ljubavne veze između nje i Lija. Pored nerazaznatljivih snova konfuziju može da izazove i učestalo pojavljivanje izvesnih lokacija u filmu. Činjenica da se određene vremenski udaljene situacije dešavaju na istom lokalitetu, Aha planinama u filmu Oki's Movie, odnosno Namhan tvrđavi u filmu Nobody's Daughter Haewon, pod sličnim zimskim vremenskim uslovima, relativizuje naše osećanje vremena. Nestalnost i haotičnost tananih međuljudskih odnosa utom doživljavamo još intenzivnije, jer nemamo osećaj da će vreme svojim kontinualnim protokom zalečiti intimne duševne rane. Pored Namhan tvrđave u filmu „Ničija ćerka Hevon” ponovo se vraćamo i hotelu Famous u kojem je Hevon imala prvo seksualno iskustvo sa Lijem, zatim i kafe-antikvarnici koju je posetali sa majkom, ali sada se tamo vraća u snu kako bi srela profesora iz Amerike. I svaki put kamera je postavljena na istom mestu i hvata isti kadar s ciljem da nam ponovljeni prizor ambijenta prizove raniji događaj na istom lokalitetu.


Kamera kod Hona je, posle početnog zumiranja ka figurama sučelice postavljenih glumaca u dijalogu, zakočena s fokusom na likove koji su u srednjem krupnom planu. Tako ona prati njihov razgovor u jednom kadru sve do kraja scene, a onda švenkuje levo ili desno da bi uhvatila kakav izrazit pejzaž ili prizor. Ti kratkotrajni totali su i psihološke pauze između različitih kadar-scena, odnosno različitih dijaloških celina. Probrane filmične lokacije i minuciozno postavljanje kamere uz izrazitu dubinsku oštrinu osvežava vizuru u kojoj u prvom planu posmatramo statične likove tokom beskrajnih razgovora. Ipak, osveženje donose i ti razgovori; nepatvoreni, spontani, povremeno prelazeći u anarhično-iracionalne tirade, sasvim drugačiji od uštogljenih proračunatih Romerovih „knjiških” scenarija. Honovo pokriće za čestu improvizaciju kod izgovaranja replika, koje kao takve ponekad deluju sirove i neodmerene, nalazi se u brojnim scenama koje se odvijaju u kafani među alkoholisanim likovima, a koji govore u afektu i bez kočnica i kontrole. Alkohol je kod Hona katalizator izvrtanja duše protagonista pri čemu su oni neuračunljivi, pa onda i do bola iskreni, ali i konfuzni i nelogični do apsurda. Apsurd izbija ne samo iz tih sučeljavanja za kafanskim stolom, već i iz sveopšteg ugođaja koji nastaje kontrapunktnom suprotstavljenošću kamere i mizanscena, odnosno muzike/tišine i vrcavih dijaloga. Naime, mirnoća kamere i njena neprimetnost (između onih retkih grčevitih zumova i švenkova), kao i povremena himnična muzika koja uznosi, stvaraju kontrast prema uzburkanim rastrzanim osećanjima likova razočaranih u ljude i život. Teško se tome smejati, tom raskoraku između duše i razuma, između individue i društva, ali karikaturalni Honov prikaz stvara gorki humor, jer zaista, naterani smo da se kroz apsudne predstave odnosa između ljudi smejemo iščašenostima i izglobljenostima ljudske, humane egzistencije u modernom svetu, koliko god da se taj paradoksalni položaj osetljive, neshvaćene jedinke ticao i nas samih i radio nam o glavi.

Comments

  1. Koje Honove filmove bi preporučio nekome kome ne leži preterano njegov stil? Ja sam mu pogledao do sada 4 filma i jedini koji mi se dopao je Right Now, Wrong Then jer ima neuporedivo zanimljivije likove i dijaloge, a ostali su me uglavnom smorlili. Inače nisam mu pogledao nijedan koji je režirao pre pomenutog, tako da sam možda pogrešio što sam mu počeo sa kasnijim radovima.

    ReplyDelete
  2. Evo ih moji predlozi: The Power of Kangwon Province, Tale of Cinema, Hill of Freedom, On the Beach at Night Alone, Claire's Camera, Hotel by the River, The Novelist's Film, In Our Day...
    Ono što nisam gledao, a planiram: The Day He Arrives, By the Stream, In Water

    ReplyDelete
  3. Ali teško ih je rangirati, jer Hon uvek drži isti, relativno visok nivo (tu su između 3- i 3+/4-). Možda su mu najbolji oni u kojima se najviše pije. Sodžu, pivo ili bilo šta drugo na bazi alkohola, svejedno je ;)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Chime (2024) – Kiyoshi Kurosawa

Najbolji vestern filmovi

House of Sayuri (2024) & A Strange House (2024)