
Moj propust je, priznjem, što do sada nisam
pisao ni o jednom filmu Đa Džangkea iako njegovi igrani filmovi pripadaju samom
vrhu azijske kinematografije XXI veka. Posebno se to odnosi na The World (2004), Still Life (2006), 24 City
(2008) i A Touch of Sin (2013).
Namerno naglašavam „igrani filmovi”, jer njegove dokumentarce nisam gledao. Ne
žurim sa njima zbog toga što Džangke i u svojim fičersima ima dokumentaristički
pristup, pa onda uporedo sa razvojem fiktivnih likova i njihovih intimnih priča perifernim vidom oka kamere uvek pratimo i društvene fenomene moderne Kine kao
zahuktalog industrijskog džina koji brzim rastom i reformama maltene svakodnevno
menja svoje lice. Upravo prisustvo izmišljenih likova i njihovih života služi da predstavi kako se ta brza tranzicija iz komunizma/socijalizma u
kapitalizam odražava na obične ljude. Džangke ispreda tu priču u kontinuitetu,
od jednog do drugog filma, ali i u okviru pojedinačnih ostvarenja uz pomoć
vremenskih skokova pokušava da nam dočara promene na licu sela, grada ili na
licu ljudi koji mahom migriraju iz sela u grad, čak i u slučaju kada se desi,
što nije retkost, da to selo preko noći postane grad. Trend vremenskih skokova
u zapletu reditelj učestalo praktikuje poslednjih godina tokom kojih je snimio Mountains May Depart i Ash Is Purest White, filmove u kojima se
radnja odvija u tri različita vremenska trenutka, između 2000. i 2025. Konačno, njegovo
poslednje delo, Caught by the Tides, ide
i korak dalje, pa on unutar narativne potke umeće priču i likove iz većine ovih ranijih filmova stvarajući na taj način i kolažni prikaz svoji idejnih i umetničkih
preokupacija u prethodne dve i po decenije, ali i kompaktnu jedinstvenu epsku storiju potvrđujući tako onu poslovičnu kvalifikaciju; da svaki pisac stalno piše jednu
te istu knjigu, odnosno da svaki režiser tokom svoje karijere snima jedan te
isti film.
Caught by the Tides je
„retroaktivan film”, film nastao montažom scena i kadrova nastalih tokom
snimanja filmova Unknown Pleasures
(2002), Still Life (2006) i Ash Is Purest White (2018), a onda i snimaka
iz rediteljeve lične arhive do sada nigde neupotrebljenih. Nekako i moje
sećanje na Džangkeove ranije filmove kao da ih sve stapa u jedan isti film: U
malom gradu na severu Kine tokom privatizacije „sposoban” i preduzimljivi bivši
rudar preuzima lokalni dom kulture i pretvara ga u noćni klub. Plesačica u tom
klubu zaljubi se u svog gazdu, ali dugovi i veze sa kriminalom njega nateraju
da se preseli na razvijeniji jug kako bi tamo došao do para, otplatio poverioce,
a onda se i skrasio sa svojom lepšom polovinom. Ona, međutim, ne može tako dugo
da čeka. Posle nekoliko godina reši da krene u potragu za njim. Dolazi u Šangaj, a potom i plovi uz
Jangcekjang, jer je čula da njen dragi radi kao građevinac na projektu brane „Tri
klisure”. Konačno ga tamo i nalazi, ali oni pri susretu ostaju bez teksta. Kao
dva isceđena sunđera, nisu u stanju ni suzu da puste. A iscedio ih je
galopirajući život i meljuća mašina nezasitog kapitalizma koji nastoji da za
kratko vreme nadoknadi sve što su mu oduzele decenije jalovog socijalizma.
Njih dvoje, kao žrtve te surove tranzicije,
ponovo se razdvajaju i svako odlazi svojim putem; žena nazad na sever, a
muškarac, guran inercijom, napred u nove nehumane kapitalističke poduhvate. U Caught by the Tides potom dobijamo i (hepi)end
ove naizgled već okončane Džangkeove univerzalne priče. On je odnekud izvukao snimljene
materijale na kojima su Li Džubin i Džao Tao, naš par glumaca koji se provlači
kroz sve ove filmove, pod maskama za vreme pandemije kovida 19. U tom
poslednjem segmentu vidimo da se lik Li Džubina takođe vraća na sever.
Ostareo, sa visokim stepenom invaliditeta, praznih džepova, u svom rodnom gradu
sreće ponovo lik koji igra Džao Tao, glumica za koju je Džangke opsesivno vezan u
svojim filmovima. Ona je za kasom u jednom supermarketu.
Ponovo je njihov susret obeležen ćutanjem, ali sada njih dvoje nastavljaju u
istom pravcu polako i šepajući. Šepa, zapravo, samo on, dok je ona fizički u
mnogo boljem stanju. Čak dobijamo i naznaku da će se stvari okrenuti. Da će
sada ona aktivno da uđe u tu drobeću mašinu kapitalizma, dok će on ostati prikovan za dom
i sve ono što taj dom predstavlja – učmalu tradiciju, izopštenost, nazadovanje,
siromaštvo…
Caught by the Tides, i pored
toga što je nastao od raznoraznih ostataka filmske trake upotrebljene ili neupotrebljene
u director`s cut verzijama Džangkeovih
ranijih filmova, poseduje koherentan dramski tok i sve dramaturške elemente
koji čine da životnu priču naših junaka ispratimo sa interesovanjem i određenom
dozom uzbuđenja. Ipak, kao da smo stavljeni na distancu od svega toga. Razlog leži
u činjenici da manjkaju dijalozi, da film govori prevashodno slikama i muzikom
čime se stvara specifična atmosfera koja manipuliše našim osećanjima i doživljajem
tragične sudbine protagonista. Shvatajući da je naša reakcija indirektna mi se
sa junacima sasvim i ne poistovećujemo i stoga ne saosećamo u potpunosti. Opet,
zbog nedostatka teksta mnoge stvari su nedorečene i dvosmislene, pa se
podvrgavaju našoj subjektivnoj percepciji koja nema snagu da nepobitno razluči
karaktere i njihov psihološki profil, odnosno pronikne u stanje duše likova, što
dodatno sputava našu involviranost u ovu (to ipak shvatamo) mučnu ljubavnu sagu. Malo jasniji je,
pak, kontekst u kojem se ova platonska romansa odvija, jer se tu i tamo preko
radija i televizije čuju informacije od interesa za naše razumevanje situacije
u savremenoj Kini. Prisutne su i pojedine govorne sekvence koje putem
konverzacije između glavnih i nekih sporednih likova objašnjavaju dubiozu u
poslovanju našeg junaka, odnosno socijalni status naše junakinje. Ali više od
toga, s obzirom da Džangke nije ništa dodatno nasnimavao za potrebe ovog filma,
nije ni bilo moguće.
Dobili smo, tako, jedan eksperimentalni rad koji
se uglavnom sveo na izazivanje impresija neverbalnim zvučno-vizuelnim kombinacijama koje
povremeno dostižu formu muzičkog videa. Sve bi to bilo prihvatljivo i plodotvorno
da se te slike i prateći zvuk svojom lepotom i sugestivnošću urezuju duboko u (pod)svest.
Ali, imam utisak da su najbolje scene i prizori iz prethodnih filmova
preskočeni, a da su preuzeti oni manje upečatljivi ili oni koji su
odbačeni prilikom montaže. Zbog toga ovaj projekat smatram jednim krnjim filmskim
ostvarenjem, koje prvenstveno predstavlja autorov (ne baš relevantan) omaž
sopstvenom minulom radu, a onda i poziv već iniciranim gledaocima i poštovaocima da se vrate
na ono najbolje iz njegove karijere (zluradi bi dodali: kad već desetak godina
ne isporučuje ono što se od njega očekuje) ili mamac da se novi gledaoci
privole i podstaknu da temeljno pretresu njegovu filmografiju. Mene je Caught by the Tides podsetio da sam propustio
da pogledam Unknown Pleasures iz 2002.
godine, ali i da sam odavno planirao da se bacim na dokumentarce ovog predvodnika
šeste generacije kineskih filmadžija. Kako god, Đa Džangke je jedan od retkih
filmskih autora koji razume društvene procese prisutne u savremenoj tranzicionoj i posttranzicionoj
Kini i istovremeno uspeva da vešto iznese njihovu suštinu na jedan umetnički
način, kao vizuelnu poemu baziranu na kontrastu između silovitog ekonomskog razvoja i pretrpljene teške kolateralne
štete u vidu, ne toliko materijalnog osiromašenja armije tranzicionih gubitnika,
koliko onog duhovnog i duševnog pustošenja koje večita jurnjava za novcem
nemilosrdno stvara.
Comments
Post a Comment