Kaili Blues (2015) & The Poet and Singer (2012) – Bi Gan

 


Filmovi Bi Gana, iako tretiraju mučne ovozemaljske, životne i intimne ljudske teme, su eterične tvorevine satkane od snova, poezije, izmaglice, vode i vatre, utuljene svetlosti i blede tame. Oni su neuhvatljivi za čist logički pristup, jer ako im se tako priđe postaju neodgonetljive misterije. Najblaže rečeno, potrebno ih je gledati i slušati proširenog uma, proširene svesti. Takav je slučaj i sa Kaili blues-om ili Roadside Picnic-om, dugometražnim ostvarenjem koje je Gana lansiralo na internacionalnu filmsku scenu, ali i kratkometražnim The Poet and Singer, svojevrsnoj prethodnici Kaili blues-a, koja koristi isti milje, narativni okvir, glavne likove, ali i prepoznatljivu estetiku ovog kineskog talentovanog autora. U ovim filmovima prepliću se java i san, sadašnjost, prošlost i budućnost, i ti prelazi iz jednog u drugo su gotovo sasvim nevidljivi. Efekat je takav da se gledalac oseća kao da sanja, da je u svetu u kome je sve moguće, zbunjen, ali i uljuljkan, jer ta iracionalna stvarnost je i mesto naše najdublje intime, pa, prema tome, sve ono što se dešava, i ružno i lepo, deo je tog našeg unutrašnjog sveta koji nas čini slobodnim i, ujedno, zaštićenim od presija i opasnosti izvana. Tek, da ne bih i ja upao u tu Ganovu „neprozirnost“, hajde da pokušam da reprodukujem, tj. racionalizujem snovitu radnju ovih filmova.


„Kaili bluz“ u centru pažnje ima Čen Šenga, doktora nastanjenog u jednom urbanijem delu široke razuđene gradske zone po imenu Kaili. On je u stalnoj svađi sa svojim polubratom Ludom Facom, najviše zbog njegove neodgovornosti prema sinu Vejveju. Kada jednog dana Čenov sinovac nestane, on pomisli da ga je otac prodao. Međutim, ispostavi se da ga je Čenov stari učitelj Monk odveo sa sobom u obližnje mesto Dženjuan, upravo da bi sprečio njegovu prodaju. Čen Šeng se odmah spakuje i krene vozom ka Monkovom prebivalištu. Pre puta njegova koleginica, stara doktorka, ga zamoli da odnese pismo njenoj prvoj ljubavi, sviraču na lašengu 
(duvački instrument od bambusove kore) iz plemena Miao, čoveku koga je prethodne noći sanjala, a o kome je tog jutra stigla vest da je na samrti. Tih dana Čen, pak, sanja svoju pokojnu majku, pa će ga i ovaj doktorkin proročki san podsetiti da pre puta poseti majčin grob.


Na putu za Dženjuan Čen u udobnom sedištu kupea voza utone u san i sada i mi s njim tonemo u snove koji su na prvi pogled identični stvarnosti. Doduše, Čen je umesto u Dženjuan stigao u Dangmai i, uz pozornu pažnju, shvatićemo da se tamo mešaju sadašnjost, prošlost i budućnost, jer vozač motora koji Čena odvozi do reke je niko drugi do Vejvej, ali sada kao zreo čovek, a frizerka koju tamo sreće je, opet, njegova pokojna žena. Njen identitet nam se jasno ne otkriva, ali poverujemo da je to ona, s obzirom kako se on prema njoj ophodi i koliko joj se iskreno poverava. U drugom snu, snu unutar ovoga krovnog sna, vidimo i kako su se njih dvoje upoznali. Tu je sada Čen prikazan kao mladi gangster u trenutku kada posećuje svoju buduću ženu u noćnom klubu u kome je ona zaposlena. To mesto je stecište krajnje sumnjivih tipova, pa možemo reći da joj je Čen spasio život kada ju je 
odatle izvukao, a potom i oženio.


A Čen, kao što vidimo, nije uvek bio uzoran građanin. Kao mlad je flertovao sa kriminalcima, i sam bio sitan kriminalac, ali je nakon ubistva zaglavio robiju na devet godina. Stvar je u tome što se Čen osećao dužan svom učitelju Monku, jer mu je ovaj spasio bolesnu ženu, pa kad su Monku ubili sina zbog kockarskih dugova, osvetio se ubicama. Na ovom mestu bi tebalo prekinuti gledanje filma Kaili Blues i prebaciti se na dvadesetominutni The Poet and Singer u kojem se detaljno opisuje ta Čenova osveta, ili možda, ipak, nešto što na to samo liči (stvari kod Bi Gana nikad nisu sasvim jasne). Tamo naš junak, sa istim glumcem koji igra njegovog brata Ludu Facu u Kaili Blues-u, dolazi u Dangmai da pokupi neki novac, verovatno po narudžbi mafije. Po prispeću susreću starca koji oplakuje sina koga su ubili, 
a koji je, kako starac primeti, imao isti sat kao i Čenov partner. U flešbeku, odnosno u tom, opet nekom snu u snu, u kome vreme ne deli događaje, vidimo Čena i tog njegovog partnera kako ubijaju mladića, bacaju leš u pećinu, skidaju mu sat s ruke i odlaze. Odavde je poželjno vratiti se ponovo u Kaili blues, ka onoj sceni gde Monk govori o svojim snovima u kojima se pojavljuje njegov ubijeni sin. Objašnjava nam da je otvorio sajdžinicu samo zato da bi umirio duh svog sina, jer, pretpostavlja, on ga opseda u snovima zbog odsečene ruke i skinutog mu sata, odnosno zbog masakriranja i skrnavljenja leša čime je premašena recipročna vrednost osvete za neplaćene dugove.


Dalje, u filmu Kaili blues, Čan u svom snoviđenju, u fiktivnom Dangmaiju, sa svojom pokojnom ženom dolazi da sluša jedan putujući rok bend. Zamoli za mikrofon i pred malobrojnom publikom otpeva svojoj ženi serenadu. Tu se konačno budi, pa se vraćamo u stvarnost. Stigao je u Dženjuan. Posećuje Monka, uverava se da mu je sinovac Vejvej dobro, a zatim odlazi do kuće u kojoj stanuje stara ljubav njegove koleginice doktorke, s ciljem da mu prenese njene pozdrave, ali ga zatiče mrtvog. Muzičareve kolege, svirači na lašengu, izvode posmrtnu pesmu. Sa meditativnim zvucima ovog tradicionalnog instrumenta i sa slikom Čena u vozu, na povratku kući, završava se ovaj kompleksni film čiji pipci prelaze granice same celine zvane Kaili blues, i obuhvataju i kratki crno-beli film The Poet and Singer, kao njegov sastavni deo. Zapravo, ovaj je samo još jedna onirična epizoda u tom nizu snova, što je i naglašeno odsustvom boja (zar se ne sanja u kontrastima crne i bele, dok su boje, ako ih ima, sasvim blede?).


Još više nego tematski, ova dva filma povezana su estetskim kinematičnim rešenjima Bi Gana. Glavni lik Čen Šeng u oba filma je i poet, pesnik inspirisan budizmom, koji pojedine pasaže u vidu dugih mirnih širokih kadrova popunjava recitovanjem svoje poezije. Glas stiže iz off-a i poetizuje raskošne prizore iz prirode ili iz te kineske poluurbane provincije u kojoj su sukobljeni staro i novo, tradicija i industrijski progres. Osećajnost i sveopšti ton Ganove poetike se grade oko Dijamantske sutre, budističkog učenja koje svojom mudrošću „seče i razbija iluzije svakodnevnog života da bi se dostigla ’konačna stvarnost’“. Dok Kaili blues počinje citatom iz ove sutre, The Poet and Singer locira središte radnje kod obrednog stuba kraj reke Dangmai na kome je ispisan taj sveti tekst. Pored toga, u oba filma se brišu granice između snova i jave, između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, tako da se stvara atmosfera u kakvu ulazimo meditacijom; večnost se sabira u jedan trenutak, tj. u istu ravan postojanja dovode se asinhroni događaji, bilo stvarni, bilo zamišljeni, kao i ličnosti, bilo da su to različite individue, bilo da su iste u različitim periodima svog života.


Prema tome, čini se i da Bi Gan nastoji da radnju gurne u zadnji plan, a da našu pažnu raspe, da rastoči naš racio, da bi svojom intuicijom uronili u ovaj film koji je, pre svega, vizuelno čaroban i začaravajući. Dugi, mileći kadrovi ispunjeni prostranstvom, čija izmaglica razblažuje dominantnu zelenu i plavu, kao i presečnu crvenu, i tera ih da blede, preusmeravaju nas na Čenove izgovarane stihove, odnosno na Dijamantsku sutru, na meditaciju, ili barem na kontemplaciju. Jedino je središnji deo Kaili blues-a, onaj san koji se odvija u fiktivnom Dangmaiju, snimljen drugačijom tehnikom, kamerom sa širokim objektivom i to iz ruke. U tom segmentu kamera striktno prati Čena koji se kreće kroz ovo „mitsko mesto
, kako peške, tako i na motoru, ocrtavajući geografiju sopstvenih snova. Sada smo dovedeni u stanje rasejanosti na jedan drugačiji način; gubimo se u tom mnoštvu ljudi, stvari i objekata koji su još i pride blago deformisani u totalima snimljenim izrazito širokougaonim objektivom. 
    Iskren da budem, ja sam filmu pristupio isključivo raciom i pokušao da ga pratim na taj način. Kraj sam dočekao u prilično konfuznom stanju. Štošta mi nije bilo jasno. I dalje insistirajući na zdravom rezonovanju nastojao sam da sklopim od tog, takvog ponuđenog materijala, nekakvu koherentnu priču. Nisam uspeo. Tek nakon nekoliko pročitanih temeljnih osvrta na Kaili blues, ali i na The Poet and Singer, došao sam do svog konačnog sižea ovih filmova, onog kojeg sam vam ovde ponudio. Ali, shodno mom zaključku da se njima ipak pristupi otvorene svesti (i podsvesti), moje objašnjenje toga o čemu se tu zapravo radi slobodno preskočite i zagrizite u ove filmove bez predrasuda i bez bilo kakvog predznanja. Dopustite da vas osećaj vodi i to će biti dovoljno za uživanje u ovim originalnim ostvarenjima.

Comments

  1. Njegov novi film Resurrection me je oduševio, posebno poslednjih 40-50 minuta koji su verovatno nešto najlepše što sam video prošle godine.

    ReplyDelete
  2. Nisam gore pomenuo Long Day's Journey into Night. I njega svakako treba odgledati, jer je vizuelno još upečatljiviji i atmosferičniji od Kaili bluesa... Resurrection imam u vidu, ali dosad nisam našao vremena za njega.

    ReplyDelete
  3. Gledao sam Long Day's Journey kad se prikazivao na festu kod nas beše pre oko 7-8 godina, i odma mi je prijao rediteljev stil, pa sam odma posle toga gledao Kaili Blues koji mi se zapravo više dopao (valjda mi je glavnog junaka tog filma bilo zanimljivije pratiti, i uopšte mi je plot filma bio jasniji i više involving). Resurrection je drugačiji, počne kao ekspresionistički nemi film pa prati 4 različite priče/sna (+ glavnu sa Shu Qi), i svaka je osobena i oslanja se na drugo čulo. Naravno tu je i njegov one-take trejdmark pri kraju i to je ubedljivo najbolji deo filma.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

House of Sayuri (2024) & A Strange House (2024)

Azijski filmski bum VII – Novije kratke japanske (sci-fi i melo) drame

Najbolji neonoar filmovi – Top 151