
Japan je kasnio za
drugim velikim silama u razvoju filmske industrije i filma kao umetnosti, ali
se njegova kinematografija nakon proboja tokom pozne ere nemog filma ustalila u
vrhu i sve do današnjih dana igra zapaženu ulogu na svetskoj filmskoj
pozornici. Početak je već gromoglasno najavio buduće uspehe, jer su tokom
tridesetih godina XX veka stvarala dva genijalna filmska umetnika: Jasudžiro
Ozu i Kendži Mizoguči. Kada im se kasnije priključio Akira Kurosava, došli su i
međunarodni uspesi i priznanja, a ova zlatna trijada postala je uzor i reper
svim budućim posvećenim filmskim stvaraocima. Njihov uticaj je u početku prevashodno bio usmeren prema domaćim snagama, tako da se posle II svetskog rata
stvara nova generacija filmaša, mladih talentovanih ljudi teško obeleženih
ratom i ratnim porazom. Nove društvene okolnosti, nastale kao posledica
potčinjenosti Japana Zapadu, uslovile su prelazak sa tradicionalnih tema
patrijarhalne porodice i rigidnog imperijalnog, klasno ustrojenog društva uzdrmanog Meiđi restauracijom na aktuelne
teme indukovane novouspostavljenom demokratijom i građanskim pravima i slobodama.
Neki autori, kao što je Kon Ičikava, okreću se ratnim strahotama, dok se drugi,
takvi kao Keisuke Kinošita, bave socijalnom kritikom savremenog društva.
Paradoksalno prožimanje starih
i novih vrednosti usled nagle modernizacije kasnije još više izoštrava društvenu
kritiku što vidimo kroz filmove, recimo, Korejoši Kurahare, filmove o
maloletničkoj delikvenciji date u slobodnoj formi. Takva i tome slična orijentacija
kulminira tokom burnih šezdesetih pojavom „japanskog novog talasa” i imena
kakva su Nagisa Ošima, Šohei Imamura, Susumu Hani, Tošio Matsumoto, Masahiro Šinoda, Hiroši Tešigahara, Sejdžun Suzuki i dr.
Brojni autori, politički osvešćeni, koji se bave stanjem u zemlji kroz kriminalni milje uz eksplicitan prikaz nasilja i seksa, a koji koriste eksperimentalne
filmske tehnike, donose svežu krv i pumpaju je sve do duboko u sedamdesete. Od
osamdsetih i devedesetih godina prošlog veka, sa pojavom videa, pojavljuje se i
nova generacija autora sa drugačijim senzibilitetom i estetikom prilagođenim novom mediju, ali i novoj eri obeleženoj pobedom potrošačkog društva nad društvom mira i ljubavi prizivanog tokom prethodne decenije od strane pacifističkog hipi pokreta. Mnogi od njih, koji stvaraju i dan-danas, koriste „novotalasno” nasleđe i dodatno ga radikalizuju još otvorenije prikazujući scene
nasilja i seksa, ali i stavljajući naglasak na bizarnom i devijantnom. Takvi su Takaši Mike, Kjoši Kurosava, Sion Sono i drugi čiji filmovi su često
anarhično-nihilistički nastrojeni. Kao da su izjalovljene revolucionarne težnje prethodne generacije izazvale malodušnost i rezignaciju naredne, što je u krajnjoj liniji dovelo do ciničnog i mizantropskog tretmana čoveka u njihovim filmovima, odnosno do njihovog katastrofičnog i apokaliptičnog pogleda na svet.
Sa novim milenijumom u Japanu je nastupila i
pomama za hororom, pa je došlo do procvata ovog žanra. Na tom polju prednjačili
su Hideo Nakata i Takaši Šimicu, usko profilisani režiseri koji su utemeljili
modernu ikonografiju žanra crpeći uticaje još od Nobua Nakagave i njegovih filmova o duhovima. Inače, horor je stekao popularnost već sa Hondovom (Iširo
Honda) „Godzilom” u prvoj polovini pedesetih, a sve vreme aktuelni su i filmovi o samurajima koje je posebno popularizovao Hideo Goša tokom šezdesetih. Bogatu predratnu tradiciju drame i melodrame posle Mikia Narusea sledili su mnogi savremeni stvaraoci, a komedija je doživela svoj procvat počev od sredine osamdesetih i kasnije sa stvaraocima kakav je Juzo Itami. Filmsko stvaralaštvo Japana u XXI veku je širokog spektra i uključuje kako eksperimentalne filmske stvaraoce i arthaus režisere sa intimnim, humanističkim dramama, tako i tvorce blokbastera, i igranih i crtanih (anime) filmova. Ali, kao što znate, na ovom blogu se zaobilazi mejnstrim, takođe i animirani filmovi (koji neće biti ni deo predstojeće liste), pa ću se vratiti umetničkom igranom filmu. U toj sferi danas se prevazilaze striktne žanrovske podele ili se dekonstruiše žanr, ali se povremeno i flertuje sa žanrovskim klišeima u potrazi za širom publikom. Prelaz na digitalnu tehnologiju omogućio je ovim, ipak neprofitabilnim filmovima bržu i
jeftiniju realizaciju i dao njihovim autorima određenu veću stvaralačku slobodu. Kažem „određenu”, jer opšteprisutni mehanizmi prisile na političku korektnost u stanju su da odvrate medije i javnost od „nepoželjnog” filma i da samog autora prisile na autocenzuru. Rjusuke Hamaguči je,
recimo, jedan od priznatijih mlađih sineasta koji uspešno izbegava zamke te vrste
i stvara umetnički vredne filmove ne zamerajući se pritom ni javnom mnjenju ni
centrima moći.
Ovim instant osvrtom na
istoriju filma u Japanu pomenuo sam samo neke značajne autore. U nastavku sledi
detaljan pregled svih onih reditelja koji su svojim filmovima obeležili
japansku kinematografiju. Zapravo, daću vam rang listu najboljih, ali još
jednom se moram ograditi, kao i uvek kada pravim liste, i reći da je ovaj izbor
posledica ne samo mog relativno dobrog poznavanja japanskog filma, već i
subjektivne procene date u skladu s mojim ličnim afinitetima. Objašnjenje zašto
sam određenog reditelja rangirao baš tako kako sam ga rangirao nije dato, ali
su dati filmovi koji su mi poslužili da ga svrstam na to određeno mesto. Oni su
ono najbolje što sam od pojedinih autora gledao, a pritom su i ilustrativni, jer mahom predstavljaju presek njihovog celokupnog stvaralaštva. Naravno, postoji i nekolicina
reditelja sa liste s čijim opusom nisam sasvim dobro upoznat, ali je i nekoliko
njihovih filmova bilo dovoljno da shvatim o kakvim se veličinama radi. Lista
najboljih japanskih režisera sadrži pedeset imena i biće predstavljena u dva
dela (u ovom i u narednom postu) na način da se ide od manje kvalitetnih autora
ka onim kvalitetnijim i, na kraju, sve genijalnijim. Filmovi unutar svakog
rednog broja poređani su takođe prema kriterijumu kvaliteta, ali ovaj put se
ide od boljih ka manje dobrim. U svakom slučaju data imena i dela su krem
japanske kinematografije, pa se i velika većina ostvarenja, ukoliko ste
ljubitelj filmova iz Zemlje izlazećeg sunca, mora pod obavezno pogledati.
50. Yôji Yamada
The Twilight Samurai (2002)
Love and Honour (2006)
Nagasaki: Memories of My Son (2015)
The Hidden Blade (2004)
About Her Brother (2010)
Kyoto Story (2010)
The Yellow Handkerchief (1977)
The Little House (2014)
What a Wonderful Family! (2016)
49. Sang-il Lee
Villain (2010)
The Wandering Moon (2022)
Kokuho (2025)
Unforgiven (2013)
Rage (2016)
48. Yoshimitsu Morita
The Black House (1999)
And Then (1985)
Haru (1996)
47. Ryûsuke Hamaguchi
Evil Does Not Exist (2023)
Wheel of Fortune and Fantasy (2021)
Drive My Car (2021)
Happy Hour (2015)
46. Hitoshi Matsumoto
Symbol (2009)
Big Man Japan (2007)
Scabbard Samurai (2010)
45. Jûzô Itami
A Taxing Woman (1987)
Tampopo (1985)
44. Yoshihiro Nakamura
Fish Story (2009)
Golden Slumber (2010)
The Two in Tracksuits (2008)
The Inerasable (2015)
A Boy and His Samurai
(2010)
43. Takashi Shimizu
Ju-on: The Curse (2000)
Ju-on: The Curse 2 (2000)
Marebito (2004)
Ju-on: The Grudge (2002)
Tormented (2011)
42. Hideo Nakata
Ring (1998)
Ring 2 (1999)
Dark Water (2002)
Chatroom (2010)
Curse, Death & Spirit (1992)
Remotely Killed (2020)
41. Tetsuya Nakashima
Confessions (2010)
Memories of Matsuko (2006)
Kamikaze Girls (2004)
The World of Kanako (2014)
40. Sadao Yamanaka
Humanity and Paper Balloons (1937)
Sazen Tange and the Pot Worth a
Million Ryo (1935)
Priest of Darkness (1936)
39. Shunji Iwai
Picnic (1996)
Undo (1994)
Swallowtail Butterfly (1996)
Love Letter (1995)
Last Letter (2020)
38. Ryuichi Hiroki
Vibrator (2003)
River (2011)
Last Words (2007)
April Bride (2009)
It's Only Talk (2005)
M (2006)
Ride or Die (2021)
37. Kôji Wakamatsu
Endless Waltz (1995)
Petrel Hotel Blue (2012)
Caterpillar (2010)
11.25: The Day He Chose His
Own Fate (2012)
36. Jun Ichikawa
Tony Takitani (2004)
Bu su - The Days of Our
Lives (1987)
35. Shinji Aoyama
Eureka (2000)
Tokyo Park (2011)
Helpless (1996)
Shady Grove (1999)
An Obsession (1997)
Sad Vacation (2007)
Desert Moon (2001)
My God, My God, Why Hast
Thou Forsaken Me (2005)
34. Kei Kumai
The Long Darkness (1972)
The Sea and Poison (1986)
Death of a Tea Master (1989)
Deep River (1995)
33. Hideo Gosha
Three Outlaw Samurai (1964)
Sword of the Beast (1965)
The Wolves (1971)
The Steel Edge of Revenge (1969)
The Geisha (1983)
Onimasa (1982)
32. Teinosuke Kinugasa
A Page of Madness (1926)
Gate of Hell (1953)
Bronze Magician (1963)
Crossroads (1928)
31. Naomi Kawase
The God Suzaku (1997)
The Mourning Forest (2007)
Hanezu (2011)
True Mothers (2020)
Shara (2003)
Sweet Bean (2015)
30. Hirokazu Koreeda
Maborosi (1995)
After Life (1998)
Shoplifters (2018)
Nobody Knows (2004)
After the Storm (2016)
Monster (2023)
Air Doll (2009)
Like Father Like Son (2013)
29. Toshiaki Toyoda
9 Souls (2003)
Hanging Garden (2005)
Monsters Club (2011)
Tokyo Rampage (1998)
Blue Spring (2001)
28. Yasuzô Masumura
Blind Beast (1969)
The Red Angel (1966)
Double Suicide of Sonezaki (1978)
Lullaby of the Earth (1976)
27. Takeshi Kitano
Dolls (2002)
A Scene at the Sea (1991)
Sonatina (1993)
Boiling Point (1990)
Achilles and the Tortoise (2008)
Fireworks (1997)
Takeshis' (2005)
26. Seijun Suzuki
Zigeunerweisen (1980)
Branded to Kill (1967)
Gate Of Flesh (1964)
Youth of the Beast (1963)
Tokyo Drifter (1966)
Yumeji (1991)
Ja ne znam šta bih radio sa Nakatom, Ringu mi je omiljeni japanski horor ikad ali ostatak njegovog opusa (sem Dark Water) mi je teško prosečan. On se više vadi na uticaj koji je ostavio nego opus koji je napravio i ja bih ga verovatno pomenuo uzgred (ili samo produžio listu) da bih ostavio mesta za neke manje poznate reditelje koji imaju par vrednih ostvarenja. Kao recimo:
ReplyDeleteAkihiko Shiota (Moonlight Whispers, Harmful Insect, Canary)
Masato Harada (Kamikaze Taxi, Bounce ko Gals, Gunhead)
Nobuhiro Suwa (M/Other, Voices in the Wind, 2/Duo)
Čudi me da nisi stavio neke Wakamatsuove klasike (osim ako ih još nisi gledao) poput Go Second Time Virgin, Embryo Hunts in Secret i Running in Madness. Nakon deseto-godišnje pauze koju je napravio početkom 80-ih, jedino što može da se meri sa ranijim ostvarenjima po meni su Endless Waltz I United Red Army.
Ovi "one-hit wonder" režiseri, kakav je Nakata, i jesu problem. Ne možeš ih izostaviti zbog onog jednog remek-dela, a opet, zbog gomile drugih, mediokritetskih, sablažnjavaš se da ih staviš na večnu listu najboljih.
ReplyDeleteShiota, iako ima nekoliko dobrih i čak odličnih filmova, po meni ne zaslužuje da bude u Top 50. Od Harade i Suwe sam odgledao tek poneki film i nisam bio impresioniran. Isto tako, stidim se da priznam, Wakamatsua tek treba bolje da upoznam, pa ću ga onda na osnovu većeg uzorka možda pomeriti napred.
Ni meni nisu za top-50, više sam ih pomenuo kao solidna manje-znana imena (a da ne idem baš u opskurno tipa Hiromichi Horikawa) koja zaslužuju pomen, ili da budu pri kraju na nekoj dužoj listi. Ozbiljnija imena sam pomenuo u drugom komentaru.
Delete